Josip Pejaković Bosne ima, ali BiH nema; Mi ovu zemlju ne zaslužujemo

0
571

Prvak drame Narodnog pozorišta u Sarajevu i jedan od naših najvećih glumaca Josip Pejaković, iako u penziji, još uvijek je aktivan na daskama koje život znače. U razgovoru za Klix.ba se trudio svojim rečenicama udahnuti dozu optimizma, ali to mu nije pošlo za rukom. Stoga ovo nije bio razgovor o boljem sutra, već razgovor o državi koje nema, o liderima i građanima koji su postali njihovi taoci, o kulturi i nekulturi i društveno-političkoj situaciji danas koja ne obećava.pejakovic

Prvak drame Narodnog pozorišta u Sarajevu i jedan od naših najvećih glumaca Josip Pejaković, iako u penziji, još uvijek je aktivan na daskama koje život znače. U razgovoru za Klix.ba se trudio svojim rečenicama udahnuti dozu optimizma, ali to mu nije pošlo za rukom. Stoga ovo nije bio razgovor o boljem sutra, već razgovor o državi koje nema, o liderima i građanima koji su postali njihovi taoci, o kulturi i nekulturi i društveno-političkoj situaciji danas koja ne obećava.

Ono što je Josip Pejaković, jedan od najvećih patriota Bosne i Hercegovine, rekao o Bosni prepričavaju generacije. Danas Bosnu mnogi negiraju, ali nje, kaže Josip, ima baš kao što je uvijek bilo i kao što će je biti.

“Problem je u ovome što se nama danas podastire kao Bosna, a zove se Bosna i Hercegovina. Problem je u čovjeku koji ne zna svoju historiju i pristaje na razne floskule koje nam lansiraju samozvani historičari implementirani u političke i druge vode i tumače historiju onako kako to njima odgovara. Moje monodrame su odgovor na sve gluposti koje su me pokušali naučiti oni koji su mi predavali historiju. “On meni nema Bosne” je najbolji primjer kako i najbezazlenije stvari mogu biti opomena onim najozbiljnijim jer ako neko uporno negira Bosnu onda to znači da Bosne nema. A onda se odjednom sjeti da bi bilo dobro da je i napadne. Ako napada nešto čega nema znači da je napadao svoju vlastitu fikciju. Bosna je pretrpjela sve pa i ovo posljednje razaranje. Ali ljudi koji su ostali ovdje dobili su samo patnju i iščekivanje i postali taoci ratnih profitera. A pošto se ne bune i ne mijenjaju stvari onda i oni postaju ratni profiteri i svi su pod nekom vrstom ucjene. Dakle, u ovakvim okolnostima te države BiH za sad nema. Bosne ima, ali Bosne i Hercegovine nema”, rekao je Pejaković.

Smatra da je tragično to što BiH uvijek zavisi od nečeg većeg, ali je mišljenja da ona može egzistirati i opstati jedino kroz projekt EU u mini varijanti.

“Ne projekt kakva je bila SFRJ jer je jugoslavenski koncept imao takozvano dekoncentriranje epicentra suštine. Ona je u svojoj raznolikosti bila previše heterogena da bi mogla biti kompaktna cjelina. Ako bi Hrvatska, Srbija, BiH i eventualno Crna Gora napravile savez suverenih država niko od te tri države ne bi izgubio ništa od suverenosti, a svi bi zbog bescarinske trgovine bili na dobitku i to bi eventualno moglo biti zajedničko rješenje”, rekao je Pejaković.

Pritisci Hrvatske su opasni, Bošnjaci ne mogu razlučiti ko im je veći neprijatelj
“Srbija i Hrvatska su i prije Dejtonskog sporazuma pokazale veoma visok stepen retardiranosti i od silnih svojih potreba nisu uspjeli pronaći nekoga ko bi mogao meritorno potpisati taj nesretni Dejtonski sporazum nego su poslali dva kvazi čovjeka i kvazi političara. Alija, pored Miloševića i Tuđmana, uopće nije imao šansi, svako je na svojoj strani teglio uže i svjedoci smo svega što se dešavalo kasnije u Bosni i Hercegovini. Drago mi je što se malo stišala situacija sa Srbijom, a ovo što u posljednje vrijeme dolazi iz Hrvatske je veoma opasno”, rekao je Pejaković.

Na pitanje kako komentira izostanak reakcija bh. političara Pejaković kaže:

“Ovo upućujem Bošnjacima jer oni nisu u stanju razlučiti ko im je veći neprijatelj. Je li to onaj koji ga grli i s kojim veze zastave ili onaj koji iskreno kaže: ‘Ne volim te, hastal ti hastal mi’. Naravno, ovo nema veze s hrvatskim čovjekom, nego s hrvatskom politikom. Ja uvijek više poštujem onoga ko je iskren, jer znam da na njega ne mogu računati kad mi je teško. Ne postoje veliki i mali neprijatelji postoje neprijatelji, ne postoje manje i više dobronamjerni postoje dobronamjerni i zlonamjerni. A kad čovjek to shvati manje ga boli glava”, pojasnio je Pejaković.

Kritikujući trenutnu politiku i bh. lidere Pejaković naglašava da se nacionalističkim strankama mora stati u kraj, ali trenutno nema ko to da uradi.

“Problem je što smo mi na nivou ‘on je naš pa makar bio i od govana’. Tu prestaje sva priča. Ja sam veoma deprimiran tom spoznajom. Kad su nacionalističke stranke pobijedile na prvim demokratskim izborima ja sam rekao da će vladati 600 godina. Ovdje iz ničega pravi problem, a preko krupnih stvari se prelazi ćutke i uvijek su dvoje protiv jednog. Njih više ni Svevišnji ne može sastaviti da isto misle. Ovdje promjena nema i neće ih ni biti dok se ne desi revolucija. Živimo i razgovaramo u gradu koji je posljednji multietnički bh. grad, a u njemu živi 90 posto Bošnjaka”, rekao je Pejaković.
Satirično, u svom stilu, Pejaković kaže da izlaza iz bosanskog lonca ima na mnogim graničnim prijelazima, ali upozorava da je i takvih izlaza sve manje jer je, kako kaže, tamo gdje odavde treba otići već sve popunjeno.

“Došli su drugi koji su dobri radnici, inžinjeri, ljekari, umjetnici… Mjesta je sve manje, a mi nikome sir i zdenku ne možemo prodati kao ljudima u Bosni. Isto važi i za Srbiju i Hrvatsku. Opet se vraćam na Savez suverenih država, jer kad bi se ti interesi fuzionirali na nekom trećem tržištu mi bismo za par godina bili jedan od najrazvijenijih zemalja saveza”, rekao je Pejaković.

Komentirajući sve veći broj mladih ljudi koji odlaze iz BiH i svoju sreću traže svuda po svijetu, Pejaković kaže da siromaštvo oduzima patriotizam.

“Pun stomak i zadovoljstvo, prije svega, stvaraju u čovjeku osjećaj odgovornosti da to sačuva. A ne izgladnjivanje i nijemo posmatranje kolona ljudi koji odlaze. Ovo što se dešava je grozno. Mladi iz oba entiteta idu na Zapad, a odlaze čak i oni koji imaju posla. Ali nekima se i to dopada. Ovdje je vjera do te mjere penetrirana da je suština da je sve od Boga i , naravno, političke boje, a umjeće i kreativnost su u drugom planu. Također se stalno forsira taj nacionalni razarajući kancer koji nema nikakvog smisla”, rekao je Pejaković.

Josip Pejaković, Bosanac, u državi koja se zove Bosna i Hercegovina spada u kategoriju “ostalih”. Ne zna kako je biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat, a smatra da ljudi nisu hipnotizirani, već rođeni s tim nacionalizmom.

“Ja nisam Hercegovac, a Bosanac mi sve više liči na ono Jugosloven. Nosiš ime države, a nacionalna si manjina. Ja znam kakav je osjećaj kad pojedem paradajz ili bananu koji imaju određeni miris i okus ali ne znam kakav je osjećaj probuditi se ujutro, pogledati u ogledalo i reći: ‘Ja sam Bošnjak/Srbin/Hrvat’. Da se divim sam sebi zbog toga? Što? Je li može od toga da se živi? A ja dolazim iz oblasti u kojoj je to najdrastičnije. U Narodnom pozorištu Sarajevu je najviše Bošnjaka, u Banja Luci nema nikoga osim Srba, a na zapadnoj obali Mostara nikoga osim Hrvata. Osim ako ne promijeniš prezime. To je svojevrsna podloga za neki novi fašizam”, rekao je Pejaković.

Kultura u BiH na niskim granama, kritička misao devastirana
“Publika uvijek postoji, ali mi smo, naročito poslije rata, zaduženi da prevaspitavamo nekoga i učimo ga prve korake. A najgore je kad publiku u pozorištu učiš prve korake. Njima se sve sviđa, sviđa im se luster, sviđa im se kostim, sviđa im se fotelja i od tog divljenja oni nemaju vremena da razmišljaju je li to što gledaju dobro. One koji znaju šta je pozorište to ne interesuje jer predstava grije i tjera čovjeka na razmišljanje”, rekao je Pejaković.
“Svjedočimo sveopćoj devastaciji društva koja je najgora u onom devastiranju kritičke misli. Ovdje ne postoji građanska kuraža koja može inicirati promjenu, a onaj ko se okuraži da čini promjene mora znati šta hoće i šta je alternativa ovome što danas egzistira na ovom prostoru. Bojim se da se mnogi ljudi, uključujući i mene, suzdržavaju jer ne vide ko bi to i kako bi to neko mogao promijeniti mlade ljude? Imali smo nekoliko pokušaja, ali sveopća nezainteresovanost mladih za ovakvu politiku koja se dvadeset godina implementira na ovim prostorima je uzrokovala nemogućnost njene promjene. A gori od ovih političara mogu biti samo mladi ljudi koje su oni zadojili tim sumanutim idejama”, rekao je Pejaković.

Inspirisan stvarnim događajima i “običnim” ljudima Josip Pejaković je napravo i serijal “U ime naroda”. Nema mjesta u Bosni u Hercegovini koje nije obišao, a upravo u toj istini i autentičnosti Bosne i života njenih građana je savremenost Josipovog rada.

“Danis Tanović je to dokazao, dobio je Srebrenog medvjeda za priču koja je njegov kreativni tragalački put do suštine i istine u dokumentarnom smislu. A onda se otkrije priča koja je potresna, uzbuđujuća, dramska, priča koju ne može napisati nijedan pisac jer je sam život piše. Ja to radim od prvog dana, ja u tom običnom svijetu pronalazim suštinu, otkrivam ljudsku tugu, neslaganje, patnju, njihovu spremnost da se sa takvim nikakvim životom sudare i bore. Zato me strašno nerviraju oni koji odnose našeg čovjeka svode na viceve o Sulji i Muji kojima će se smijati u okolnim zemljama prikrivajući na taj način svoju vlastitu glupost”, rekao je Pejaković.

Komentirajući današnju glumačku i pozorišnu scenu Pejaković kaže da smo postali obezglavljeni, jer je nestankom Jugoslavije koja je imala reprezentaciju brilijantnih glumaca nestala konkurentnost.

“Promijenili su se načini dolaska do šanse. Danas agenti vode glavnu riječ, a Amerika je na ovom prostoru prepoznala najjeftinije tržište rada, jer glumac ovdje košta 300 KM. Ne dolaze oni zato što nas vole i što im se sviđamo, nego zato što tog glumca tamo ne može dobiti za te pare. A onda se ovi naši ufuraju da su Robert De Niro iako vrlo brzo doživljavaju traume na tom planu jer tamo je na jednom mjestu na desetine hiljada takvih”, rekao je Pejaković.

“Moj utjecaj je nikakav, možda je rješenje u ovom beznađu”
Jedan od najboljih glumaca bivše Jugoslavije Josip Pejaković važi sa za čovjeka koji se ne libi reći svoje mišljenje i kritikovati aktuelna dešavanja. Vjerovatno zbog toga njegove kritike izazivaju brojne reakcije, od oduševljenja do neodobravanja, no nažalost ne utječu na svijest građana Bosne i Hercegovine.

“Kada ljudi čitaju ili slušaju to što govorim uvijek kažu: ‘Ja potpisujem sve što si rekao’. A onda tog istog čovjka slušam na javnoj sceni kako govori protiv toga i to je ono što je najgore od svega. To što ja pričam sigurno dopire do nekih ljudi, ali moj utjecaj je skoro nikakav. Ja imam toliko godina da čak ni na sebi više ništa ne mogu promijeniti. A ne smijem popustiti”, rekao je Pejaković.

Kroz razgovor nam Josip objašnjava kako je cijena nacionalizma previsoka. Cijeli rat je proveo u Bosni. Da je upao u tu zamku lažnog nacionalizma sigurno bi bio jedan od najvećih hrvatskih/srpskih/bošnjačkih glumaca, a ovako je na marginama. Iako se trudi biti optimističan i pozitivno gledati na stvari i ludilo koje je obuzelo ovu zemlju priznaje da mu to baš ne polazi za rukom.
“Prvi kisik sam udahnuo u ovoj zemlji. Prve mirise. Moja mama je često krečila onim autentičnim krečom i obožavao sam taj miris. Tog kisika i mirisa nema nigdje na svijetu. Da sam otišao mislim da bih vrlo brzo ili bio tamo u bolnici na kisiku ili bi se ugasio. Otići iz Bosne tada je značilo kao zmija otići iz vlastite kože. Mislio sam da mi je mjesto ovdje, ali sve manje to mislim sada jer tog kisika u ovoj zemlji sve manje ima. Siromaštvo i bijeda nam iz dana u dan donose sve više zagađenosti. Uz sve napore da završim optimistično ovaj razgovor imam osjećaj da ne bih bio iskren. Možda se u ovom beznađu krije rješenje. Mi koji smo ostali ne zaslužujemo ovu zemlju jer ne znamo da je napravimo. Jednako i oni koji vladaju i oni koji ne vladaju”, pojasnio je Pejaković.

Iako iza sebe ima skoro pedeset godina umjetničkog rada Pejaković i dalje igra sa istim žarom jer je, naglašva, u tome vrijednost.

“Nije to izaći na scenu i izgovoriti monolog. Treba tome dati krvi i meso, treba se potrošiti, dovesti sebe u poziciju da ti publika vjeruje. Mislim da je ono što sam ja uradio i previše za jedan život”, zaključio je Pejaković.

LEAVE A REPLY